Majske Poljane: “da smo čekali državu još bi bili pod ceradom”

S volonterima na Baniji (3)

Stradalnik kojem navijači obnavljaju kuću okreće na šalu, pa spominje lokalnog građevinara koji je molio statičare da mu umjesto narančaste stave zelenu naljepnicu, jer tko bi ga ikada više angažirao ako ne zna ni sebi napraviti kuću? A nekima od navijača je neugodno jer će volontirati “samo par tjedana” 

“Ajmo časne, napravite taj selfie pa idemo na posao”, požuruje svoje sestre najstarija među njima u improviziranom skladištu Caritasa u trgovačkom centru u Sisku, dok se one namještaju za fotografiju koja sigurno neće osvanuti na društvenim mrežama – ovdje sigurno nitko nije došao zbog lajkova, nego kako bi pomogao.

Iako se vozači kombija koji je dovezao humanitarnu pomoć za nastradale u potresu nude da će oni sami sve istovariti, časne se primaju posla i sa smiješkom prenose pakete. Hala na izlazu iz grada prema Lekeniku i Zagrebu prepuna je raznih potrepština, u rasponu od dječjih pa do invalidskih kolica.  

Preko vikenda, osobito subotom je najviše posla, jer su tada svi slobodni. Gastarbajteri dovoze kamione, a volonteri imaju vremena za istovar i razvrstavanje pristigle pomoći. “Ovdje se zna skupiti i po stotinjak volontera. Dosad su nam puno pomagali i srednjoškolci, ali njima počinje nastava, pa će preko tjedna biti zauzeti”, govori nam Kristina Radić, ravnateljica sisačkog Caritasa. 

S druge strane ceste svoje skladište građevinskog materijala drže navijači – Torcida, BBB, Armada, Ultrasi.  

Od potresa je prošlo već dvadesetak dana. Neki su od početka ovdje, a do pojedinih sela su se prvi probili. “Vlasti nisu znale da u pojedinim zaseocima netko živi, a starica koju smo pronašli i pomogli joj bila je danima uvjerena da je cijela Hrvatska porušena u potresu”, govori nam torcidaš Ante, koji se zbog organizacijskih sposobnosti prometnuo u  glavnog koordinatora. 

Nakon što smo odveli dvije ture s kombije, u prolazu mu govorimo da ćemo ga kandidirati za menadžera godine. “Ajde nemoj zezat, bolje odnesite građevni materijal u Petrinju, evo sad su zvali da im triba””. 

Toni putem kaže kuharima -”dajte im samo pola porcije gulaša, tribaju još radit”. Smije se, ali ozbiljan je, jer dan kratko traje a posla još ima. Kuhari su dečki iz Rugvice, s natpisom Savski lađari. Napravili su  fenomenalan gulaš od divljači. Jednim okom pazimo da odnekud ne naleti Mladen Vinković, načelnik petrinjskog Stožera civilne zaštite, koji se proslavio izjavom da Zagrepčani ovdje dolaze samo zbog znatiželje i besplatnog ručka. Mladene, u redu je, pojeli smo samo po pola porcije. 

Nastavljamo dalje. U Sisku volonteri grade kućicu u parku pokraj oštećene stambene zgrade, ostavljamo im dio materijala i krećemo preko Mošćenice prema oštećenoj kući u Petrinji, odnosno Donjem Selištu. Ovdje se već danima izmjenjuju volonteri iz raznih gradova, kako bi se kuća što prije osposobila. Zahvalni domaćin nas nudi rakijicom, koju ne odbijamo. Atmosfera je dobra – domaćin Igor se zeza na račun poznanika koji je po struci građevinar, pa je molio statičare da mu umjesto narančaste na kuću stave zelenu naljepnicu, jer tko bi ga ikada više angažirao ako ne zna ni sebi napraviti kvalitetnu kuću?

Na drugoj petrinjskoj adresi, u Bakačevoj ulici, jedva punoljetni torcidaši strpljivo obnavljaju kuću nepoznatom čovjeku, čija je obitelj u rati izbjegla iz Vojvodine. “Kad je zatreslo, bio sam u centru Petrinji, gledao sam kako se kuće oko mene ruše kao da su od karata”, govori nam.   

U povratku prevozimo strojeve i alat koji ovdje više ne trebaju, negdje drugdje će sigurno biti korisniji. Vraćamo se u navijački stožer u Sisku, u kojem nitko ne stoji na mjestu – u jednom trenutku sve je puno ljudi, odmah potom više nikoga nema, jer su svi otišli nekome pomoći. Upoznajemo Bornu iz Zagreba, koji se od početka angažirao. Sin je jedne bivše saborske zastupnice, poznatoj po snažnom nacionalnom usmjerenju, no Borna napominje kako niti u jednom trenutku nisu razmišljali o tome idu li u srpsko ili hrvatsko selo. “Ostat ću ovdje još par tjedana. Ne bih smio više, jer mi posao trpi”, govori kao da nam se ispričava što će svega mjesec dana volontirati. 

Kad smo odvezli sve što se moglo taj dan, odlazimo prema Glini, možda nas još netko treba. Taj gradić, koji je i prije potresa djelovao depresivno, sada je potpuno sablastan. 

Prolazeći kroz desetke nastradalih sela posvud primjećujemo montažne kuće, kojih prošli vikend gotovo da i nije bilo. Neki se još uvijek snalaze s kamp kućicama – kako su malene ispred kojih su morali raširili plastične cerade, da zaštite ono što su dobili.  

U obližnjem Strašniku, epicentru potresa, iako povremeno sipi snijeg i sklisko je, dakle vrijeme po kojem vam se niti jedan majstor neće popeti na kuću, četvorica ljudi stoje na krovu i marljivo slažu crijep. 

Ovdje su glavno okupljalište društvene prostorije dragovoljačke udruge. 

U velikoj prostoriji je hrpa potrepština, u onoj manjoj nagurani su muškarci. Za stolom počasno mjesto zauzima Josip Đakić, predsjednik Hvidre i saborski zastupnik HDZ-a. Iako je Đakić nedavno prebolio teži oblik korone i proveo nekoliko tjedana u Klinici za infektivne bolesti, te je poručio da je to “opomena za sve da koronu ne shvaćaju olako”, sada opet sjedi u pretrpanoj sobici u kojoj nitko ne nosi masku. Adrenalina je toliko da nitko ne misli na koronu ili mogućnost novog potresa.   

Domaćini nam govore da svega imaju dovoljno, no uskoro će im, kad se nakon zatopljavanja nastavi obnova Strašnika, trebati građevinskog materijala. “Nećemo prekrcati skladište, jer ako se ponovi potres mogla bi i ova zgrada kleknut’”, kažu.  

Đakić se uskoro uputio prema obližnjem šatoru, gdje su BBB pripremili ručak. Na stolu je cijelo pečeno prase, pa iako su mediji izvijestili da zbog loše organizacije posla državna tvrtka Pleter u ovo teško stradalo selo ne šalje hranu, gladi nema. 

Na webu smo našli tekst s početka 2020. o tome kako ratni veterani uređuju svoje selo i pripremaju prvo dječje igralište. Za vrijeme rata bili su u progonstvu, no odmah po oslobođenju vratili su se, a unatoč ekonomskoj krizi selo je i dalje bilo živo, s dovoljno djece. 

A onda je 29. prosinca s potresom sve stalo.  

Do navijačkog šatora je došla gospođa koja živi u blizini, nosi doma lonac s toplim gulašem. Odbija našu pomoć, kaže da joj se ne žuri, jer jelo je za njenog sina, vatrogasca koji pomaže negdje na terenu. “Meni vam nije do jela, samo popijem tabletu za smirenje. Strašno se bojim novog potresa. Ne mogu ovako živjeti, volila bih da me više nema”, govori nam. U tridesetak godina iskusila je rat, progonstvo, smrt supruga, a sada i potres. Previše.   

Pokraj šatora su ostaci osnovne škole. “Nju su vragovi zapalili”, govori, misleći na okupaciju Strašnika u domovinskog ratu. U selu je spomenik žrtvama zadnjih dvaju ratova, urešen hrvatskim grbom.  

Mimoilazeći se s brojnim vozilima koja dopremaju pomoć odlazimo prema Majskih Poljanama, selu u kojem je najviše ljudi poginulo u potresu. Niti teško stradali Strašnik nije dovoljna priprema za ovaj prizor- sravnjene kuće, koje izgledaju kao da su planski uništavane, jedna po jedna. 

Susrećemo Hrvate iz Mađarske, koji obilaze najpogođenija sela i dijele ljudima peći koje su im kupili. “Ovo su nove peći, ostale su nam još četiri za podijeliti”, govori nam ponosno jedan od njih. 

Dolazimo do Marijane Bjelajac, koju je potres zatekao s petomjesečnom bebom. Sada su smještene u montažnu kućicu, pokraj njihove stare kuće. Novi dom platio je bivši košarkaš Aleksandar Petrović, koji redovito zove i raspituje se kako su. 

“Svaka čast Aci Petroviću, ali ima i onih koji su samo ispraznili svoje podrume pa nam šalju pljesnive deke”, kaže Marijana. Sada je najvažnije to što su dobili struju, jer se kućica grije preko klima uređaja.    

“Puno su nam dobri ljudi pomogli, evo moja svekrva je dobila drvenu kuću. A da smo čekali državu još bi bili pod ceradom”, dodaje. 

Kako kaže jedan od navijača, “vojska i vatrogasci su se u potresu iskazali, ali su Civilna zaštita, Crveni križ i policija ozbiljno zakazali”. 

O tome smo na terenu porazgovarali s jednim volonterom Civilne zaštite, koji je zamolio za anonimnost. “Ogromna je razlika između volontera iz Crvenog križa, Civilne zaštite, vatrogasaca i onih koji sami dolaze i rade u mokroj odjeći, bez da imaju gdje oprati ruke i svih onih profesionalaca, ljudi koji primaju plaću i na sve ovo gledaju samo kroz promociju, dnevnice i prekovremene sate. Nakon stotina vježbi, treninga, terena, oni nikada nisu napravili niti jedan popis grešaka da bi se one ispravile, nego su samo zbrajali svoje prekovremene sate. Nesposobni ljudi bez imalo ljubavi prema ovom poslu i bez imalo odgovornosti kako prema nama pričuvnicima, volonterima koji nisu zaposleni u službi nego dolaze po pozivu Civilne zaštite jer žele pomoći, tako i prema ovom narodu koji trebaju štititi. Kod prelaska Civilne zaštite u MUP, kad se stvarno moglo kvalitetno rasporediti kadrove, došli su na ključne pozicije, pogotovo ovakve operativne pozicije i sada rade kaos. A oni najkvalitetniji i najsposobniji koji stvarno rade i žive taj posao ostali su sjediti u uredima, jer su bolje plaćene pozicije zauzeli podobni, a ne sposobni”, u dahu nam se izjadao volonter. 

Dodaje kako Državnu intervencijsku postrojbu Civilne zaštite vodi osoba koja je godinama radila u vatrogastvu pod DUZS-om, često omalovažavajući Civilnu zaštitu. 

A za Damira Truta, ravnatelja Civilne zaštite, naš sugovornik kaže: “Trut je samo politička figura i nema veze s tim kako se radilo na terenu, ali ima veze s izborom rukovodećih ljudi, zbog kojih je organizacija na terenu bila tako loša. Zbog nepovezanosti s ostalim službama i volonterima na terenu umjesto planskog djelovanja išlo se stihijski i zato su neka sela ostala danima zaboravljena”. 

Kad je sunce zašlo, vraćamo se doma u Zagreb. Putem mi stiže Antina poruka: “Hvala na pomoći danas”. Uza sve što je zadnjih tjedana odradio, još se i zahvaljuje nama koji povremeno pomognemo.   

Kad bi Hrvatska najednom postala normalna zemlja, onda bi se srčanim navijačima Anti i Borni, koji za razliku od Truta ne govore “kontenjer”, dalo pozicije u Civilnoj zaštiti i sličnim institucijama. A sve dotad ćemo slušati Truta i njemu slične kako navijači samo “smetaju, piju i tuku se”.  

Autor reportaže i fotografija: Saša Paparella

Share this: