Nakon potresa, u Sisku je postalo skoro nemoguće unajmiti stan

S volonterima na Baniji (4)

U Sisku je na cijeni sve što je ostalo cijelo, čak i u Capragu, naselju uz Željezaru u kojem donedavna nitko nije želio živjeti. U Glini potražnje za stanovima nema. 

 

Da vas netko spusti helikopterom na korzo u Glini, pomislili bi da ste u  središtu bilo kojeg modernog gradića. U sredini pješačke zone u ulici braće Radić je ‘barbershop’, u kojem ordiniraju istetovirani brijači. Pokraj njega je zatvoreni kafić Posh, a pokraj njega još jedan, Shpitza. Ali tu vidite da nešto nije kako bi trebalo biti, jer je vlasnik u svom prezimenu naglasio slovo U. Blizu je i Ara bar, sa svojim svirkama srijedom, tu su nekoć za dan grada znale nastupiti i Majke. 

Ispred Shpitze srećemo Stjepana Žugaja. Na bicikli vozi humanitarnu pomoć , uključujući plastičnu ceradu za zaštitu od kiše. “Dobio sam ja i grijalicu, ali kad ju uključiš trese kao da je potres, pa smo se moja baba i ja prepali! Imali smo slabu struju pa su nam zaredom dvije grijalice propale. Tek sad nam je HEP poboljšao priključak, pa čekamo treću”.   

Na kraju korza je spomenik Franji Tuđmanu, kojeg su u kolovozu 2019. otkrili predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, župan Ivo Žinić i gradonačelnik Stjepan Kostanjević. Strogi Tuđman, koji je koštao milijun kuna, smješten je pokraj napuštene zgrade nekadašnje auto-škole. 

“Kad je bilo otkrivanje spomenika, pitala sam hoće li nam staviti novi asfalt u ulicu, ali ništa od toga”, žali nam se Zdenka Padjan. Nakon potresa, jedina je ostala živjeti u svojoj zgradi koja je znatno oštećena. “Kad je počelo trest, samo su elementi krenuli prema meni. Najviše mi je žao mog laptopa. Svi drugi susjedi iz zgrade otišli su u lječilište Topusko, kažu da im je dobro, na toplom su, imaju obrok triput dnevno…”

Hoće li i ona otići? “Nisam luda, pa da mi neka baba tamo šuška s vrećicama u sobi!” 

Djeca su Zdenku odmah nakon potresa odvela u Zagreb, kod njih i sada prespava, no ona bi se ipak ovdje vratila, iako nije rođena u Glini. Došla je nakon Oluje, prihvativši poziv da se Hrvati nasele u napuštene srpske kuće. Tajnica je Udruge doseljenih Hrvata Grada Gline, među rijetkima koja nije došla iz BiH – ona je prispjela iz Sesveta. Kao što je rekao gradonačelnik Kostanjević, u Glini žive “dva naroda i tri kulture” – domaći Hrvati i Srbi, te hrvatski doseljenici iz BiH. 

“Dobro radimo, uspjeli smo doseljenicima srediti darovnice za kuće, da više ne žive u tuđem. I ja sam imala problema, jer Srpkinja u čiju sam kuću doselila nije ju htjela državi prodati za ponuđenih 30 tisuća maraka.  Dosad sam se  14 puta u životu selila, od toga po Glini već nekoliko puta. Prvo sam bila u Donjem Selištu, tu blizu Gline. Kad sam ušla u kuću, našla sam strašan nered i smrad. A onda sam u špajzi našla kravu koja je jadna tu okončala jer je repom zatvorila vrata i nije više mogla izaći”, prisjeća se naša sugovornica. 

Sada ponovno mora preseliti pa je nekidan išla gradonačelniku. “Našla sam stan koji je u potresu ostao čitav i u kojem nitko ne živi, a on me gleda kao drveni lutak. Na kraju kaže – riješit ćemo to. Pa da zbilja želi nešto napraviti, rekao bi riješit ću ja, a ne mi. Ma ništa od toga”, zaključuje Zdenka.  

Završetak korza, čije je platane dao zasaditi još ban Jelačić, označen je derutnim, sada zatvorenim autobusnim kolodvorom, uguranim uz gradski park. Otvoren je samo kiosk, na kojem se prodaje i srpski tisak, pa Hrvatska riječ stoji odmah uz čiriličnu Politiku. 

Otišli smo do gradske uprave, privremeno smještene u kontejnerima u dvorištu iza potresom oštećene zgrade Gradske vijećnice. 

 

Kucamo na kontejner koji dijele tri medijski eksponirane osobe – gradonačelnik Stjepan Kostanjević, njegov zamjenik Dario Žinić (sin donedavnog župana, opterećenog aferama) te Branka Bakšić, kako piše, “zamjenica gradonačelnika iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine”. Nema nikoga, valjda su svi na terenu.  

U ovim kontejnerima Glinjani prijavljuju štetu na imovini, predaju zahtjeve za privremeni smještaj, jednokratnu novčanu pomoć, a istaknuta je i obavijest da su od siječnja do ožujka oslobođeni plaćanja električne energije i televizijske pretplate. Za one koji se ne snalaze u popunjavanju obrazaca i prijavi štete, tu je i broj telefona zagrebačke Pravne klinike, čiji volonteri će im dati besplatnu pravnu pomoć. 

Ovdje Glinjani mogu aplicirati i za besplatna drva. Na formularu se mora, uz boju naljepnice na kući, odgovoriti i na pitanje “zašto ste ostali bez drva?”   

Napuštamo Glinu i idemo za Petrinju. Na putu, tamo oko Marinbroda i Gore, još stoje ploče s upozorenjem da tu ima mina. 

 

 

Od zadnjeg dolaska, na kućama uz glavni trg u Petrinji porušeni su zidovi koji su prijetili prolaznicima. Policija, poneki bager, majka s dječjim kolicima. Na praznom trgu ucrtana su mjesta za tri mjesta za taxi, što djeluje pomalo nadrealno. Tko zna kada će se prvi taksi vratiti na ovo stajalište.   

U kvartu gdje smo nedavno krčili ruševine, proradila je pekara. Burek je dobar, a vlasnica se žali da je promet neusporedivo lošiji nego li prije potresa. Teško će se moći pokriti.  

Šute je na gradskim ulicama sve manje. Ruši se robna kuća Petrinjka, pokraj koje su zagrebački kuhari još nedavno dijelili hranu. Za rušenje je angažirana braniteljska građevinska zadruga Osijek, rade to praćeni pogledima nekolicine Petrinjaca koji su se došli oprostiti od te građevine.     

Preko tjedna, volontera ovdje skoro više da i nema. 

Slično je stanje i u Sisku. Zatvoreno je skladište materijala u kojem smo volontirali, pa smo nazvali ekipu iz Torcide koja je donedavna tamo ordinirala. Kažu da sada dolaze samo vikendom. Usput, pitaju možemo li im srediti neki jeftini kombi, da mogu stradalnicima dopremiti građevinski materijal. Nekvalificirana radna snaga poput nas više nikome ne treba, sada se traže samo majstori građevinci.    

Zato smo otišli posjetiti sisačke kulturnjake, kojima također treba pomoć.   

 

Matija Holjevac, osnivač Kino kluba Sisak ugostio nas je na rezervnoj poziciji, jer je KKS stradao u potresu i u njega se ulazi na vlastitu odgovornost. Nekoliko okolnih kuća određeno je za rušenje. “Uništene su nam dvije montaže, kamere, objektivi, sada imamo akcije prikupljanja novca da sve to ponovno nabavimo”, kaže Matija, inače organizator sisačkog Star Film Festa. Zadnja četiri ljeta organizirao je i Star gardens, gdje po 60 do 70 ljudi gleda filmove u privatnim vrtovima. Snalazi se za financije, sam nabavlja stolice i ležaljke, a sva ta roba mora negdje biti i uskladištena. “U svojoj sam kući žrtvovao šest prostorija za sušenje mesa i natrpao ih klupskim stvarima”, smije se Matija. 

Po Sisku vidimo više trakama ograđenih zgrada nego li u Petrinji i Glini.  

“Sisak je više unutra srušen, za razliku od Petrinje, gdje se šteta odmah vidi, od nas moraš ući u haustor ili dvorište. Osim toga, ovdje se odmah očistilo ulice od šute. Srećom da su vojska i volonteri bili ovdje zbog onog prvog potresa pa je sve to išlo brže”, kaže Matija. Provjeravamo to što govori i već u susjednom haustoru vidimo olupinu automobila zatrpanog u potresu. 

 

Drugi akter sisačke kulturnjačke scene, Saša Tadić iz Kristalne kocke vedrine, opisuje nam scene potresa. “Istrčao sam u park, tamo se skupila masa ljudi, vika, plač, potpuno filmska scena. Zbog zagušenja linija nisam uspio curu dobiti na mobitel pa sam brzo otišao doma. Ona je istrčala vani bez ključa od auta, ipak sam se morao popeti u stan, da se odvezemo do nekog mjesta gdje nam ništa ne može pasti na glavu”.

Saša je podstanar, a kako je i vlasnik stana morao negdje smjestiti svoju obitelj, sada traži drugi smještaj. Nakon potresa, podstanarstvo u Sisku postalo je jako skupo. “Na cijeni je sve što je ostalo cijelo, prodajna cijena kvadrat stana otišla je sa 700 na 1000 eura. Sada se traži čak i Caprag, naselje uz Željezaru u kojem donedavna nitko nije želio živjeti. Vlasnici bi vam donedavna dali da budete u stan već kao ste voljni plaćati režije, a sada je cijena ista kao u centru Siska”, kaže.  

Saša je angažiran i na Radio Sisku, koji je sada smješten u kontejneru kod Novog mosta. U ovom se kontejneru zatekao prilikom jednog od kasnijih potresa. Kao, znaš da ti ovdje ništa neće biti, ali to tutnji i tutnji…”

 

Na radiju smo zatekli Mašu. “Radio Sisak pet dana nije emitirao program. Stariji su mi rekli da se niti u ratu nije događalo, a informacije su sada ljudima bile zbilja potrebne. Do nekidan smo emitirali samo vijesit, tek sada smo počeli puštati glazbu”, kaže naša sugovornica, pa se vraća nazad u program. Radio se mora čuti, pa makar i iz kontejnera.  

 

Glina – između Jelačića, Tuđmana i Vučića 

 

Toliko zapostavljena Glina prepuna je povijesti, zbijene u par stotina metara. Između ostalog, u tom je gradiću stvorena prva masonska loža u Hrvatskoj. Odmah do spomenika Franji Tuđmanu, bistu ima Josip Runjanin, rođen kao Josif, skladatelj hrvatske himne, koja je prvi put otpjevana uz njegovu melodiju navodno baš u jednoj kući u Glini. Ispred Gradske vijećnice od 1997. stoji i spomenik Runjaninovu suvremeniku, banu Josipu Jelačiću, dugogodišnjem zapovjedniku banske pukovnije. 

Ima Glina i drugu, mračnu stranu. Na korzu je nekoć stajala pravoslavna crkva, u kojoj su ustaše 1941. masakrirale lokalne Srbe. Nakon rata ovdje je podignut Spomen dom, kasnije preimenovan u Hrvatski dom, kako se i sada zove. Obišli smo zgradu, uvjerivši se da više nikakvog spomena nema, a prije nekoliko godina čak je bila zabranjena komemoracija žrtvama. Vjerojatno je baš u toj zgradi današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u ožujku 1995., u društvu Vojislava Šešelja održao vatreni govor o “zločinačkom režimu Franje Tuđmana”, napomenuvši kako “nikada Glina neće biti hrvatska”. Uskoro se dogodila Oluja, Srbi su izbjegli i samo manji dio ih se kasnije vratio, a njihove kulturne i političke institucije u Glini imaju sjedište baš pokraj Tuđmanova spomenika.  

Share this: