Molba Petrinjaca građevinarima: “Ne kradite u obnovi”

S volonterima na Baniji (2)

Iako već danima slušamo da više nema potrebe za volonterima, koji navodno samo “stvaraju gužvu”, u centru Petrinje nalazimo ljude kojima još nitko nije došao pomoći

“Stari moj, pa ovdje je kao u ratu. Samo čekam da iz neke pokrajnje ulice izroni tenk”, bio je prvi komentar frenda s kojim sam u srijedu ujutro došao u Petrinju. Srušena stara gradska jezgra zbilja nalikuje na Vukovar u studenom 1991. U cijelom bloku niti jedna kuća nema kat, ostalo je samo prizemlje, a uskoro će se i to ukloniti. Pomažemo vlasnicima da prethodno spase stvari koje su im drage. Pažljivo hodamo jer s ruba krova visi crijep. U prvu kuću u ulici Ivane Brlić Mažuranić lako ulazimo, jer su joj u potresu srušeni bočni zidovi, pa se veremo preko hrpe cigli do prvog kata, s kojeg spuštamo frižider, dijelove ormara, pune kofere. Ovdje treba paziti i da ne zapnete o armaturu, koja na par mjesta viri iz ostataka zida.


Iz ruševine izranjaju dječja kolici iz 50-ih godina, ploče, svjetlucava odijela iz 80-ih. “U ovom je moj brat žario i palio po diskačima”, sa sjetom će vlasnica kuće, koja je kao i mnogi Petrinjci odavno preselila u Zagreb. U sklepanoj garaži zatrpan je Renault 4, na tavanu se još nalaze rezervni dijelovi, a tu je i dječji bicikl.


Trpamo stvari u kombi, koji vozi stvari na neko – nadamo se – sigurnije mjesto. Kad smo završili, nastavljamo dalje ulicom. Iako preko medija stalno slušamo kako nema potrebe da volonteri na svoju ruku dolaze pomagati, jer da navodno samo “stvaraju gužvu” a sustav navodno i bez njih odlično funkcionira, ovdje, u centru Petrinje, nalazimo ljude kojima još nitko nije došao pomoći. Srećom grad je i dalje pun takvih neorganiziranih volontera, primjerice ekipa iz Konavala, koja ide okolo s lopatama i kolutom zaštitne folije za krov pa uskaču gdje god treba.

U kući obitelji Teček vraćamo ormare koje je potres pomaknuo i odlazimo kod drugih susjeda, obitelji Mudrovčić – njima pak treba izbaciti iz kuće ostatke zida i kamina. Pitamo vlasnicu gdje je bila u trenutku potresa. “Sjedila sam za stolom i čitala čestitku od moje unučadi. Digla sam se od stola da tu čestitku s lijepim jaslicama pokažem svome sinu, a onda je počelo tepsti i kaminka se srušila kao kula od karata. Da sam ostala još sekundu za stolom, sve bi to palo na mene”.
Kuća baš nije pogodna za život, pa su se i oni privremeno smjestili u Zagrebu. Mole nas samo da, dok bacamo komade nekadašnje peći na travnjak ispred kuće, ne oštetimo njihov riječni čamac, koji je tamo odložen do proljeća.


U ovakvim nenormalnim prilikama uvijek je bezbroj bizarnih situacija, pa tako srećemo i mladića koji nosi drveni kip nekog slavenskog božanstva. Izgleda kao da evakuira etnografski muzej; pitam ga je li to Perun. “Je, to sam izrezbario jednom prijatelju, a on će ga ga postaviti u svoj vinograd”, objašnjava i ubacuje boga munje u gepek.
Usput nekom čovjeka prenosimo kućicu za pse do auta, sele se na drugu adresu. Petrinjac koji se 1996. vratio iz progonstva rezignirano dodaje – “pa ne znam koliko ću puta morati iznova počinjati u životu”.
Jako je ljut na poratnu obnovu. “U temeljima jedne srušene kuće u Hrastovici našli smo panj, oni koji su obnavljali tamo su ga stavili samo da uštede na betonu. Gamad! Sve je trebalo obnoviti u armiranom betonu, jer beton bez željeza je kao čovjek bez kostura i zato nam se ovo zlo dogodilo”, govori.
Kao i mnogi drugi, radi u Zagrebu. “Ovdje posla nema, Gavrilović je s nekadašnjih 6000 ljudi spao na njih 500”, objašnjava.
Na glavnom trgu, na hrpi šute netko je ostavio molbu onima koji će jednom ponovno obnavljati ovaj grad: “ne kradite u obnovi”.


Na ulici srećemo korpulentnog Imoćanina, građevinca. “Došlo nas je iz Imotskog tri stotine, moraš pomoć ljudima. Ovdi ima takve sirotinje kakvu u životu nisam vidija”, govori. Upućuje nas gdje su skladišta građevinskog materijala, “imaš tamo štagod ti triba. Pitat će te za adresu, a ako ne znaš ulicu i broj, ti lipo izmisli”, savjetuje nas.
U povratku prema glavnom gradskog trgu vidimo da s kuće Tečekovih neka ekipa iz Splita skida razbijeni crijep, idemo i mi pomoći. Uskoro nailazi skupina Bad Blue Boysa iz Zagreba, pa se i oni penju na krov. Nepoznati ljudi začas se dogovaraju i u roku od sat-dva kuća je dobila novi crijep. U masi ljudi koji sudjeluju iako nemaju nikakva graditeljska znanja, ovdje srećom ipak imamo čovjeka koji se u sve to razumije, pa on s vrha krova vodi operaciju. Mjeri promjer cijevi koja je prolazila kroz sada srušeni dimnjak i pojavljuje se neki tip iz Siska koji obećava da će on sutra donijeti takve profile. Zahvalna vlasnica kuće pita “dečki jeste li gladni, nažalost imamo samo paštete”, no nikome nije do hrane, hranimo se adrenalinom.

Uostalom, na obližnjem Trgu hrvatskih branitelja niknuo je pravi kulinarski centar. Tu zajedno vojnici kuhaju grah u velikim loncima, a chefovi iz dobrih zagrebačkih restorana s hipsterskim bradama ljubazno uslužuju napaćene Petrinjce. Volonteri Crvenog križa dijele tople napitke – doduše, iz velikog lonca na kojem piše “kuhano vino” poslužuje se samo kava, no možda je tako i bolje, da ne bi ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut ponovno morao drviti o nekakvim pijanim navijačima koji samo smetaju i izazivaju nerede.
Jedemo sendviče koje smo sami donijeli i u popodnevnim satima krećemo prema Zagrebu, ne bi li izbjegli prometnu špicu koja nastane kad u sumrak svi ti volonteri krenu kući. U predgrađu Petrinje, na Pigiku, gdje su bageri danima ravnali teren, postavljaju se prve kućice za stradalnike, a nove stalno pristižu.


Tek što smo došli kući, u šest popodne Zagreb je ponovno prodrmao potres. Odmah se raspitujemo kako je prošla Petrinja i njena okolica. Dolaze vijesti o novim štetama, centar grada je zatvoren, tko zna koliko je novih cigla i crjepova palo s krova na ulicu. Da je potres lupio samo tri sata ranije, s krovova bi padali i ljudi.

 

Autor teksta i fotografija

Saša Paparella

Share this: