PIK NA PIKOVE: Kako je Ivica Todorić preuzeo socijalističke kombinate

 

autor:  Miroslav Pavičević

Tekst izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Graphic1

  1. Ulazak Ivice Todorića u poljoprivredni biznis

 

Kolikom su brzinom pustošeni hrvatska industrija i poljoprivreda, tolikom je brzinom raslo poslovno poljoprivredno-prehrambeno-trgovačko carstvo Ivice Todorića.

 

“Agrokor koncern najveća je hrvatska privatna kompanija i jedna od najjačih kompanija u jugoistočnoj Europi s konsolidiranim ukupnim prihodom od 49 milijardi kuna i s gotovo 60.000 zaposlenika”, stoji na web-stranici Agrokora, u rubrici “o nama”.

 

 

“Unutar Agrokor koncerna, kojem su primarne djelatnosti proizvodnja i distribucija hrane i pića te maloprodaja, između ostalih posluju i najveći hrvatski proizvođač mineralne vode – Jamnica, sladoleda – Ledo, ulja, margarina i majoneze – Zvijezda, najveća hrvatska mesna industrija – PIK Vrbovec, zatim Belje – najveći poljoprivredno-industrijski kapacitet u Hrvatskoj”, može se pročitati na www.agrokor.hr, a nije izostavljen ni Konzum, “vodeći”, odnosno najveći maloprodajni lanac u Hrvatskoj. Puno je toga “najvećeg” u okviru Agrokora, pa se postavlja pitanje nije li opasno za jednu državu da se poljoprivredna proizvodnja koncentrira u rukama jednog čovjeka?

 

6

Helikopter Agrokora

Puno se pisalo o tome kako je Ivica Todorić počeo s obrtom za proizvodnju cvijeća u Kloštar Ivaniću 1976. godine, staklenik je podigao s pozajmljenih 20 tisuća maraka, prodavao je cvijeće isprva na tržnici, da bi 1989. navodno držao 40 posto tržišta cvijećem u bivšoj Jugoslaviji. U jednom intervjuu kaže kako su isprva uvozili lukovice iz inozemstva i prodavali cvijeće zagrebačkim cvjećarnama. “Ja sam se gotovo 12 godina dizao u četiri sata ujutro i svojim autom raznosio cvijeće. Prvo sam imao neku staru “bubu”, a sjećam se da sam bio uvjeren kako sam uspio u životu kad sam, nekoliko godina kasnije, kupio Volkswagenov kombi”, reći će Todorić u jednom intervjuu. U studenom 1989. registrirao je Agrokor, tek četvrto privatno poduzeće u Zagrebu.

 

Vrlo brzo pokazao je Ivica Todorić interes za prehrambenu industriju: najprije je 1991. kupio zadarsku Sojaru, 1992. kupuje 59 posto Jamnice i 97 posto Agroprerade Ivanić Grad, 1993. kupuje 53 posto Zvijezde. Naročito je dobro tržio 1994. godine: kupio je 79 posto Leda, 81 posto Unikonzuma, 54 posto Bobisa, 77 posto Silos-Mlinova Vinkovci i 84 posto Solane Pag, sve zahvaljujući kreditima Zagrebačke banke odobrenim na temelju stare devizne štednje, što je bila pogodnost nezamisliva običnim građanima. Sljedeće, 1995. godine Agrokor je prerastao u koncern.

 

Pohod Todorićeva Agrokora na poljoprivredno-industrijske kombinate počeo je sredinom 1994. godine, kupnjom 20,3 posto dionica PIK-a Vrbovec. Ta mesna industrija, najveća u Hrvatskoj, poslovala je u to vrijeme još uvijek s dobiti, nije se nalazila u ratnoj zoni, ili na okupiranom području, kao Gavrilović, jedina je imala certifikate za izvoz u Sjedinjene Države, pa je bila slastan zalogaj. Ratne 1991. dobit PIK-a Vrbovec bila je skromna, oko 1,4 milijuna njemačkih maraka, ili današnjih 5,2 milijuna kuna, ali ipak dobit. Sljedeće godine dobit se učetvorostručila, pa je iznosila 21 milijun kuna, a 1994. PIK Vrbovec je imao blizu 25 milijuna kuna dobiti, uz oko 2.400 zaposlenih. Isplaćivane su tada i dividende dioničarima, prvi i zadnji put.

 

Temeljni kapital PIK-a Vrbovec iznosio je po prvotnoj odluci Fonda za privatizaciju približno 88,4 milijuna maraka, od čega je 56,6 milijuna bila utvrđena vrijednost imovine, odnosno društvenog kapitala poduzeća, a 33,7 milijuna činile su dionice dodijeljene na temelju potraživanja vjerovnika pravnih osoba i države, te ulaganja inozemnih partnera. Međutim, odlukom Fonda iz travnja 1993. smanjen je temeljni kapital na 83,7 milijuna maraka, jer “Business consulting ltd.” Iz Beča nije uložio planiranih 8,3 milijuna maraka, nego samo 3,65 milijuna, pa je vrijednost temeljnog kapitala smanjena za 4,65 milijuna maraka. Banke i druge pravne osobe su preuzele 17,5 milijuna, Republika Hrvatska po osnovi izdanih obveznica 6,5 milijuna, inozemni partner imao je ulog od 3,65 milijuna, te Fond za privatizaciju

1,3 milijuna maraka vrijednosti dionica. Za radnike i bivše radnike je u svibnju 1993. na prodaju uz popust ponuđeno 273.180 dionica nominalne vrijednosti 27,3 milijuna maraka, ili 50 posto vrijednosti društvenog kapitala, a upisane su gotovo sve, ukupno 272.936 dionica.

 

pik mario valentić

 

Prvi paket od 169.938 dionica Todorićev Agrokor kupio je u travnju i svibnju 1994. na javnoj dražbi Fonda za privatizaciju, za što je platio 16,99 milijuna njemačkih maraka, čime je stekao 20,3 posto dionica PIK-a Vrbovec. Todorić je dionice u cijelosti platio obveznicama Republike Hrvatske nastalim pretvaranjem tzv. stare devizne štednje iz socijalističke Jugoslavije u javni dug. Te obveznice na staru deviznu štednju mogle su se otkupiti u pola cijene u to vrijeme. Inače je Todorić većinu akvizicija prehrambenih tvrtki proveo ili starom deviznom štednjom, ili kreditima Zagrebačke banke na temelju te štednje koje drugi građani nisu mogli dobiti.

 

No, Upravni odbor PIK-a Vrbovec već 20. lipnja 1994. odlučio je od Todorića otkupiti 50.000 otplaćenih dionica nominalne vrijednosti pet milijuna maraka, oko šest posto od temeljnog kapitala, i prodati ih malim dioničarima. Tako je Todoriću bilo ostalo još oko 14,3 posto dionica.

 

Tada su Todorić i PIK Vrbovec još živjeli u slozi, međutim, već sljedeće godine će vlasnik Agrokora poželjeti steći malo veći utjecaj u tvrtci, što će dovesti do spora koji će potrajati nekoliko godina.

 

Naime, Hrvatsko mirovinsko osiguranje prodalo je Agrokoru u ožujku 1995. još 88.689 dionica Društva, nominalne vrijednosti 8,87 milijuna njemačkih maraka, koje su činile 10,59 posto temeljnog kapitala. S tim dionicama Todorić bi imao tek nešto manje od 25 posto temeljnog kapitala i opasno bi se približio granici da se bez njega ne mogu donositi odluke o poslovanju.

 

Todoriću je za taj paket dionica trebao platiti 9,3 milijuna maraka, od čega 15 posto odmah po kupnji, a preostalih 7,9 milijuna maraka u devet jednakih polugodišnjih obroka, počev od 1. studenog te godine. No, u izvještaju o reviziji privatizacije stoji kako Agrokor nije poštivao ugovorenu dinamiku plaćanja, te je Hrvatsko mirovinsko osiguranje 29. rujna 1998. raskinulo ugovor, pa je Agrokoru ostalo otplaćenih 57.943 dionica. Ukupno je Agrokor tako imao 177.881 dionica, ili oko 21,2 posto udjela u temeljnom kapitalu.

 

U međuvremenu, uprava PIK-a Vrbovec nije htjela Agrokor upisati u knjigu dioničara, jer su smatrali da se radilo o neprijateljskom preuzimanju i da je PIK Vrbovec imao pravo prvokuopa vlastitih dionica, te je u mjesecu studenom upisalo iste te dionice kao svoje vlastite u knjigu dioničara. Ponudili su Hrvatskom mirovinskom osiguranju 5,3 milijuna kuna za te dionice, što je odbijeno, pa je Todorić u siječnju 1996. pokrenuo sudski postupak radi upisa Agrokora u knjigu dionica. Trgovački sud u Zagrebu donio je odluku o izdavanju privremene

mjere zabrane otuđenja i opterećenja spornih 88.689 dionica. Tek potkraj 1998. Hrvatsko mirovinsko osiguranje, Agrokor i PIK Vrbovec postigli su dogovor da Agrokor vrati svih svojih 177.881 dionicu mirovinskom fondu, za što je dobio dionice četiri druge tvrtke, među kojima i desetak posto dionica tvrtke Silos-Mlinovi u kojoj je Agrokor već bio 77-postotni većinski vlasnik.

 

Okolnosti su se, naime, od 1995. drastično promijenile, jer to je bila zadnja godina da je PIK Vrbovec ostvario dobit u poslovanju, i to 24 milijuna kuna. Vrbovečka mesna industrija je od “slasnog zalogaja” postala sljedećih godina teški gubitaš, sa stotinama milijuna kuna dugova, pa je Todorić odlučio napustiti brod koji tone i zamijeniti dionice PIK-a za dionice perspektivnijih poduzeća.

 

Tako prvi pokušaj preuzimanja PIK-a Vrbovec na mala vrata Todorićevu Agrokoru nije uspio. Agoniju poduzeća koja je započela 1996. i dovela do Todorićeva preuzimanja te mesne industrije za jednu kunu nekoliko godina kasnije prikazat ćemo malo detaljnije, obzirom da se radi o najvrijednijoj akviziciji, ako je suditi po poslovnim rezultatima poljoprivrednih kombinata koje Agrokor ima u svom vlasništvu.

 

  1. Prvi pokušaj osvajanja PIK-a Vrbovec

 

 

Direktor PIK-a Vrbovec u vrijeme ulaska Todorića u vlasničku strukturu bio je Franjo Dončević. Desetak godina kasnije reći će kako su problemi za PIK i počeli s dolaskom Todorića, u dosluhu sa Zagrebačkom bankom, koja je PIK-u 1996. blokirala račun zbog dugovanja, čime je znatno otežala poslovanje vrbovečkoj mesnoj industriji. Potom su uslijedili gubici, 1996. čak 138 milijuna kuna, za vrijeme direktorovanja Zlatka Dominikovića, 1997. gubici su oko 29,5 milijuna, a 1998. godine narasli su gubici na čak 194 milijuna kuna. Na čelu Uprave PIK-a tada je bio je Ivan Jedvaj, koji je koncem 1996. na tom položaju zamijenio Zlatka Dominikovića, koji je, pak, otišao na položaj ministra poljoprivrede. Gubici su bili preveliki, pa je država početkom 1999. odlučila javnim natječajem preko mirovinskog fonda prodati 40,61 posto dionica nominalne vrijednosti 34 milijuna maraka. Na natječaj se javio samo poduzetnik Enver Moralić, koji je u Njemačkoj stekao malo poslovno carstvo vrijedno dvije milijarde maraka, ponajviše zahvaljujući naftnim poslovima sa Sovjetskim Savezom. U Hrvatskoj je bio vlasnik poljoprivrednog kombinata Božjakovina d.d., u koju je već bio uložio 40 milijuna maraka, modernizirao ratarsku i stočarsku proizvodnju, te podvostručio broj zaposlenih.

 

Moralić je bio spreman dati gotovinu za dionice i uložiti još 100 milijuna maraka za preuzimanje kreditnih obveza PIK-a i dokapitalizaciju. Imao je bankovno jamstvo švicarske banke na 93 milijuna maraka i deponiranih 8,5 milijuna maraka za otkup dionica od malih dioničara. Sve to nije bilo dovoljno – u ožujku 1999. HZMO naprasno donosi odluku o poništenju natječaja. Radnici su tada prizivali Zlatka Dominikovića, koji je ostao bez ministarske fotelje u veljači, da se vrati u PIK Vrbovec, što ne bi bilo moguće da ga se prodalo Moraliću.

 

Moralić se, čini se, toliko razočarao, da se nekoliko godina poslije nije niti prijavio za kupnju PIK-a Vrbovec, kad je bio još više opustošen i kada ga je mogao dobiti i jeftinije. Nije ni čudo, jer se u svrhu stvaranja histerije u ožujku 1999. u kombinatu organiziralo prigodne prosvjede protiv “muslimanskog” preuzimanja PIK-a, a proširile su se i nevjerojatne i sulude glasine kako je Moralić već počeo tražiti 400 kuća u okolici Vrbovca u koje bi naselio muslimanske obitelji, te da bi s vremenom u PIK-u Vrbovec radili samo muslimani!

 

“To je za mene završena priča, ne bih se vraćao u prošlost”, rekao nam je u telefonskom razgovoru, zamoljen da se osvrne na zbivanja u Vrbovcu s kraja devedesetih. “Todorić se nije usrećio, ni država, a ni radnici”, neodređeno je prokomentirao Todorićevo preuzimanje vrbovečke mesne industrije. U međuvremenu je gospodin Moralić postao i vlasnik poljoprivrednog dobra Kutjevo. “Reći ću vam samo da meni u Kutjevu nisu ništa otpisali, platio sam 150 milijuna kuna dugova u kešu, plus 200 milijuna kuna ulaganja”, poručio je Moralić, aludirajući na pogodnosti otpisa dugova koje je prilikom preuzimanja PIK-ova imao Todorić.

 

Nakon što predsjednik Uprave Jedvaj nije ni zaobilaznim putem uspio uvesti Moralića u vlasništvo PIK-a, nagovaranjem malih dioničara da prodaju dionice Moraliću po 80 posto od nominalne vrijednosti, i sam je bio smijenjen, a jedva je te noći 17. ožujka 1999. izvukao živu glavu pred bijesnim radnicima. Na mjesto predsjednika Uprave vratio se Dominiković, kojega su radnici dočekali kao spasitelja. No, samo devet mjeseci poslije, ti isti bijesni radnici koji su u upravnoj zgradi zatočili bivšeg direktora Jedvaja, u prosincu su došli pred Dominikovićevu kuću tražiti njegovu ostavku, morala ga je čuvati policija. Te 1999. godine gubitak PIK-a Vrbovec dosegnuo je 281,5 milijuna kuna.

 

ac4124db-94db-41de-a3be-bd4b1524d60e

Direktor Jedvaj

Bivši direktor PIK-a i bivši ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković danas je u mirovini, bavi se pčelarstvom i nije bio voljan puno govoriti o tom burnom vremenu.

 

“To je prošlo, ne bih se više vraćao na to, previše sam imao problema i napada i uvreda, svašta, što da vam kažem. Mene to uopće ne interesira, ta je priča za mene završila.

 

Zamolili smo Dominikovića da nam prokomentira podizanje udesetorostručenje količine prerađenog mesa pod Todorićem s 8.000 tona 2005. na sadašnjih 80.000 tona mesa godišnje.

 

“Mi smo imali preko 20.000 tona prerade mesa kad sam ja bio predsjednik Uprave. Iza mene je to palo u narednih pet godina. Pa bolje da je to Todorić kupio, nego netko drugi. Sve što je napravio, to će ostati u Vrbovcu”, kaže Dominiković.

 

Pitali smo ga i da nam kaže što misli o nevjerojatnoj razlici između sadašnjih dobitaka i ondašnjih gubitaka PIK-a Vrbovec. Dobit u 2013. iznosila je 52 milijuna kuna, a u 2014. čak 74 milijuna kuna.

1

Slavonija, zemlja u najmu Agrokora

“Ja samo znam kakvo je onda vrijeme bilo, kakva je bila zaduženost PIK-a još od 1978. godine. To je PIK-u otpisano tek kasnije, kad sam ja otišao”, tvrdi bivši ministar. Kaže da nema istine u špekulacijama da je on zaslužan za odbacivanje Moralićeve ponude za kupnju PIK-a.

 

Puno razgovorljiviji od Dominikovića bio je njegov prethodnik na mjestu predsjednika Uprave, Ivan Jedvaj, koji je sada profesor na katedri marketinga u zagrebačkoj visokoj školi ekonomije i menadžmenta – ZSEM. Jedvaj je bio najprije Dominikovićev pomoćnik, a onda je preuzeo vodstvo PIK-a nakon što je Dominiković postao ministar poljoprivrede.

 

“PIK Vrbovec je u moje vrijeme bio klinički mrtav. Postojala je ogromna rupa između generiranih prihoda i nagomilanih obveza, koja se mogla pokriti samo dotokom svježeg kapitala. Ja sam 1997. uz pomoć države i 56 milijuna maraka kredita dobio predah od godinu dana, ali shvatio sam da moram tražiti strateškog ulagača. Kad se više ne možete zaduživati, jer ne možete otplaćivati kredite iz generiranih prihoda, morate tražiti ulagača. Objavili smo dva oglasa u Financial Timesu, a ispostavilo se da je potencijalni ulagač 30 kilometara udaljen od nas. Radilo se o gospodinu Enveru Moraliću iz Božjakovine”, govori nam Jedvaj.

 

“On je bio voljan uplatiti 93 milijuna maraka za 85 posto dionica tvtke. Trezorske dionice (vlastite dionice poduzeća, kojih je u jednom trenutku bilo oko 20 posto, op.a.) bio je voljan platiti 100 posto, malim i srednjim dioničarima platio bi 80 posto od nominalne vrijednosti dionica, a državi je za dionice nudio 30 posto, zato što je, po njegovom mišljenju, država bila odgovorna za gubitke. Mirovinski fond je objavio natječaj, pa ga ilegalno poništio, i onda su nastupili događaji koji su onemogućili tu privatizaciju, bez obzira na gotovinu deponiranu kod javnog bilježnika i jamstvo švicarske banke. Nakon što je to prekinuto, ta šteta koja je kasnije nastala je koštala državu oko 100 milijuna eura, po mojoj slobodnoj procjeni, a mogla se privatizacijom izbjeći. Moralić je u to vrijeme imao velike poslove u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji i htio je tvrtku izvozno orijentirati. Vi ste mogli u to vrijeme izvoziti u Rusiju, ali je bilo teško naplatiti potraživanja, a Moralićeva prednost je bila u tome što je on njima dugovao novac za naftu itd. On bi njima plaćao u proizvodima, jer u to vrijeme tamo nije bilo razvijene mesne industrije. Danas, koliko vidim, PIK Vrbovec jest na europskoj razini, ali “najbolji u gradu”, što će reći nije izvozno orijentiran”, kaže Jedvaj.

 

Pitali smo Jedvaja kako je došlo do toga da ga bijesni radnici opkole i zatoče u upravnoj zgradi, s namjerom da ga linčuju.

 

“Vrlo jednostavno. Gospodin Branimir Pasecky, tadašnji župan Zagrebačke županije, otišao je kod tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i rekao mu da je to sve lopovluk, pa je Tuđman zaustavio tu privatizaciju. Pasecky je zaprijetio da će dati ostavku i izazvati krizu u Zagrebačkoj županiji, što je Tuđman htio izbjeći, jer je već imao problema sa Zagrebom. A mali dioničari su bili izmanipulirani – nije teško “raju” izmanipulirati. “Kataklizma, prijevara, muslimani”, ovo-ono i tako su tim radnicima malim dioničarima lijepo uzeli nekih sedam milijuna maraka iz džepa, to je kao danas sedam milijuna eura. Pa zamislite da sada u malom Vrbovcu uđe sedam milijuna eura u džepove ljudi, što bi to značilo za život u toj maloj općini! Po meni, ti ljudi nisu ništa krivi, jer su naprosto povjerovali raznim pričama, malo su bili zavedeni, malo pod raznim pritiscima i bacili su te novce”, zaključuje bivši direktor Ivan Jedvaj.

 

No, PIK Vrbovec nastavio je propadati i nakon Jedvajeve, pa Dominikovićeve smjene. Nekad najjača mesna industriija u Hrvatskoj, s 2600 zaposlenih, koja je svojedobno jedina imala certifikate za izvoz mesnih prerađevina u Sjedinjene Države, nije više imala novca ni za plaćanje struje. U prosincu 2000. HEP je PIK-u isključio struju zbog duga od 6,5 milijuna kuna i to je trajalo tjedan dana. Tisuću tona mesa i mesnih prerađevina spašeni su od kvarenja u zadnji tren, a nastala šteta je iznosila 10 milijuna kuna. Gubitak je nastavio rasti za stotinjak milijuna kuna svake godine, pa je 2000. iznosio nevjerojatnih 393 milijuna kuna!

 

Dominikovića je na čelu Uprave u prosincu 1999. zamijenio Zlatko Stepančik, koji je potrajao svega pet mjeseci, a njega je, pak, zamijenio Željko Blažević, koji je predsjednik Uprave bio do svibnja 2001. godine. No, i Dominiković i Blažević će nekoliko godina kasnije na sudu masno naplatiti svoje smjene. Dominiković je tako navodno dobio 2,2 milijuna kuna, a Blažević 700 tisuća kuna. Te 2001. godine za kupnju PIK-a Vrbovec su se zanimali Agrokor i Vindija, ali kako je bio opterećen s preko milijardu kuna dugova, a nuđen je po cijeni od 180 milijuna kuna, tako nitko nije niti započeo pregovore o kupnji.

 

Blaževića je, navodno uz potporu bivšeg ministra poljoprivrede Božidara Pankretića, zamijenio Bojan Bevc, koji je predvodio “krizni menadžment”, a epilog njegove uprave od 2001. do 2004. je suđenje za prisvajanje 5,5 milijuna kuna, zbog čega je i osuđen na pet godina zatvora. Bevc je i u Sloveniji kao #krizni menadžer” Steklarne Rogaška osuđen zbog pronevjere.

 

PIK Vrbovec bio je na prodaju nakon sanacije provedene između 2000. i 2003. godine, u koju je utrošeno nekoliko stotina milijuna kuna. No, u sklopu sanacijskih mjera, najgore su prošli mali dioničari. U svibnju 2002. godine na Glavnoj skupštini je donesena odluka o pojednostavljenom smanjenju temeljnog kapitala s 317.046.000 milijuna kuna na 120 tisuća kuna, radi pokrića gubitka u iznosu od 316.926.000 kuna, pa je nominalni iznos jedne dionice smanjen s 378 kuna na svega 0,14 kuna. Kako po zakonu minimalni nominalni iznos dionice nije smio biti manji od 10 maraka, ili 37 kuna, tako je spajano po 638 dionica u jednu dionicu nominalne vrijednosti 100 kuna. Odmah nakon smanjenja, provedeno je povećanje temeljnog kapitala sa 120 tisuća kuna na 558 milijuna kuna, izdavanjem novih 5.579.597 redovnih dionica nominalne vrijednosti 100 kuna, koje su upisivala pojedina ministarstva, državni fondovi i javna poduzeća pretvarajući svoja potraživanja od PIK-a Vrbovec u ulog u temeljnom kapitalu.

 

Time su mali dioničari s 13,52 posto udjela u temeljnom kapitalu spali na svega 0,004 posto udjela, odnosno, njihove dionice su postale bezvrijedne i beznačajne. Podizali su i sudske tužbe za nadoknadu štete, ali bez uspjeha. Na koncu je većinski vlasnik je postalo Ministarstvo financija s 81,44 posto udjela u temeljnom kapitalu.

 

Sljedeće, 2003. godine za paket od 99,73 posto dionica traženo je 120 tisuća kuna, uz obvezu modernizacije, daljnjeg ulaganja, preuzimanja financijskih obveza i zbrinjavanje viška zaposlenih. Zanimljivo, na natječaj se javio samo petrinjski Gravrilović, Agrokor nije iskazao interes.

 

Vlada je na sjednici od 13. studenog i donijela odluku o prodaji PIK-a Gavriloviću, koji se obvezao zadržati svih 1370 radnika najmanje tri godine od dana zaključenja ugovora, osigurati najmanje 20 milijuna kuna za zbrinjavanje eventualnog viška zaposlenih, te za 40 milijuna kuna otkupiti dugoročne financijske obveze PIK-a prema državnim vjerovnicima, koje su iznosile više od 305 milijuna kuna. Činilo se da je agoniji PIK-a Vrbovec došao kraj.

 

No, tri mjeseca kasnije, 17. veljače 2004., Gavrilović je pismom izvijestio Hrvatski fond za privatizaciju da odustaje od preuzimanja PIK-a Vrbovec. Gavrilović je u pismu kao razloge za odustajanje naveo da kao kupac nisu do 11. veljače dobili izvješće ovlaštenog revizora o stanju i poslovanju PIK-a Vrbovec kao osnovu za odricanje svih skrivenosti u bilancama poduzeća, zatim da su u poslovanju PIK-a Vrbovec u 2003. stvoreni takvi gubici koji padaju na teret kupca i uvećavaju cijenu ulaganja iznad ekonomski prihvatljive, te da nisu prihvaćeni njihovi uvjeti koji se odnose na socijalnu klauzulu ugovora o kupnji. U Gavriloviću su smatrali da je s radom u PIK-u Vrbovec moglo nastaviti oko 600 radnika i ponudili su prekobrojnima otpremnine od u iznosu od 3000 kuna po godini staža, a sindikati su tražili 6000 kuna po godini. Gavriloviću je zasmetalo i što “dio političke javnosti smatra da se PIK Vrbovec Gavriloviću daruje”. “Javnost se senzibilizirala retorikom o asocijalnom ponašanju Gavrilovića kod preuzimanja i upošljavanja radnika”, premda je Gavrilović ponudio otpremnine veće od zakonom propisanih.

 

Već sljedeće, 2005. godine, došao je red na Todorića da preuzme ono za što je smatrao da mu odavno pripada: za milijun kuna Vlada mu je prodala 92 posto dionica PIK-a Vrbovec, pod uvjetom da za 40 milijuna kuna otkupi potraživanja državnih vjerovnika. Morao je zadržati i postojeći broj radnika na tri godine. PIK je u trenutku kupnje bio dužan vjerovnicima i dobavljačima blizu pola milijarde kuna, a mjesečno je proizvodio gubitak od 10 milijuna kuna.

 

Todorić je od propalog PIK-a Vrbovec, uz pomoć podosta otpisanih dugova, napravio uspješnu tvrtku, ali samo u hrvatskim okvirima. Zapošljava preko 1800 radnika, 50 posto više nego što ih je zatečeno prilikom preuzimanja tvrtke 2005. godine. Vrbovečka mesna industrija pokriva 40 posto hrvatskog tržišta svježeg mesa, a 2013. iz tog je segmenta poslovanja istisnuo i jedinog konkurenta – Gavrilović. No, izvoz PIK-a Vrbovec sudjeluje tek s oko 10 posto u ukupnim prihodima, tako da još uvijek nije niti blizu udjela od 30 posto kakav je bio do 1991. godine.

 

 

  1. Osvajanje PIK-ova

 

 

Dok se tih godina odvijala agonija PIK-a Vrbovec, Todorić je već bio ušao u poljoprivredni biznis preko vinkovačkih Silos-Mlinova. To poduzeće nastalo je cijepanjem nekadašnje socijalističke “Složene organizacije udruženog rada” PIK Vinkovci na sastavne dijelove. Postojala su tri dijela, Poljoprivreda, Prehrambena industrija i Kooperacija, a u pretvorbi i privatizaciji je Todorić u studenom 1994. ugrabio Prehrambenu industriju, a to su Silos-Mlinovi. Nekad moćni SOUR PIK Vinkovci u svom su sastavu imale Borince, najveću plantažu jabuka u Europi, koja je također privatizirana zasebno.

 

Kolika je bila snaga PIK-a Vinkovci, utemeljenog 1962. godine, svjedoči novinski izvještaj s proslave 10. obljetnice kombinata iz prosinca 1972. godine. Pisalo je kako je za prvih 10 godina PIK-a Vinkovci izgrađeno 525 stanova u kojima je 84 posto radnika iz neposredne proizvodnje, a 512 zaposlenih dobilo je kredite za izgradnju kuće. Ukupno je u PIK-u Vinkovci tada bilo zaposleno 2300 radnika, što znači da je gotovo svaki drugi radnik ili radnica bio stambeno zbrinut. Na proslavi je 1200 radnika koji su otpočetka bili u PIK-u dobilo satove. Prinosi pšenice, kukuruza, šećerne repe i drugih poljoprivrednih kultura bili su takvi da se mogla napuniti kompozicija vlaka dugačka 800 kilometara, pisalo je u izvještaju.

 

 

3

Slavonija, zemlja u najmu Agrokora

Todorić je Silos-Mlinovima 1999. pridružio poljoprivredno poduzeće Čeretinci, s kojim je u koncesiju dobio i 1300 hektara obradivog zemljišta, a iste godine kupuje i svinjogojski centar Andrijaševci. Sve to udružio je u novi PIK Vinkovci, obzirom da nitko nije baštinio naziv starog socijalističkog giganta. Danas je PIK Vinkovci najveći proizvođač povrća, osobito luka, u Hrvatskoj, a ima oko 350 zaposlenih i posluje uglavnom s dobiti.

 

U međuvremenu, pokušao je Ivica Todorić sredinom 1997. preuzeti Podravku, ponudivši 800 milijuna kuna, 500 milijuna u gotovini, 160 milijuna kroz otplatu u 15 godina, i 130 milijuna zamjenom za dionice drugih poduzeća u Agrokorovu vlasništvu. Na pitanje zašto je odlučio kupovati 27,86 posto od fonda za privatizaciju i 18,24 od mirovinskog fonda po nominalnoj cijeni, a mogao je znatno jeftinije kupovati na burzi od malih dioničara, Todorić je u Vjesniku u studenom 1997. rekao: “Preuzimanje Podravke ne želimo napraviti mimo službenih institucija i odgovornih ljudi unutar ove države jer želimo napokon znati i kako naše državno vodstvo razmišlja o budućnosti gospodarstva naše zemlje. Da, mogli smo, istina je, uz puno manji financijski trošak na slobodnom tržištu danas kupiti dionice, ali smo se odlučili da dionice, ako budemo u prilici, platimo punim iznosom. Želimo znati podržava li taj projekt ministarstvo za privatizaciju i druge institucije zadužene za gospodarsku politiku. Ako ne podržavaju, onda mi nećemo u takav projekt ulaziti.”

 

Takvim biranim riječima Todorić je govorio jer je znao da je Podravka bila prekrupan zalogaj da bi je tek tako preuzeo, a da mnogima ne stane na žulj, ipak se radilo o najjačoj hrvatskoj prehrambenoj kompaniji. “Iskreno rečeno, bio bih nesretan čovjek i nesretan Hrvat i ne bih mogao ovdje djelovati kad ne bi uspio ovaj projekt. Hrvatska mora sama stvoriti kompanije koje će za nju značiti sigurnu i stabilnu budućnost. Ništa ne želim postići ispod žita, ništa ne radim zaplotnjački. Tri godine Agrokor nije kupio ni jednu jedinu dionicu. Sad želimo dionice Podravke. Imamo za Podravku kapital i znanje. Zar bismo se trebali skrivati?”, zapitao se Todorić, koji se ipak u godinama koje dolaze morao zadovoljiti drugim akvizicijama, poput PIK-a Vrbovec, Belja i VUPIK-a.

 

 

U istom paketu s PIK-om Vrbovec u veljači 2005. dobio je Agrokor i većinski paket od 52 posto dionica Belja, najvećeg poljoprivrednog kombinata u Hrvatskoj, za jednu kunu, te popust od 99 posto na sva potraživanja državnih vjerovnika. No, obvezao se i na ulaganje od 270 milijuna kuna u Belje u dvije godine i zadržavanje 2166 stalno zaposlenih. I Belje je imalo oko pola milijarde kuna dugova.

 

Nije Belje prva prehrambena industrija koju je Todorić stekao za jednu kunu: naime, 2002. godine Agrokor je dobio u vlasništvo Bjelovarsku industriju mesa – BIM, sa 150 zaposlenih. Preuzeo je tada Todorić 19 milijuna kuna dugova, ali i 10 milijuna kuna koje je BIM potraživao od drugih. BIM je do devedesetih prerađivao i do 12 tisuća tona kobasica godišnje, a u probleme su upali 1994., ne zbog privatizacije, nego zato što nisu mogli naplatiti svoje proizvode. Proizvodnja je intervencijom Vlade nastavljena 1997., a kao vlasnik je do dolaska Agrokora BIM vodila Hypo Alpe-Adria Bank.

5

 

Zvuči puno pola milijarde kuna dugova, i uz cijenu od jedne kune za Belje, no Todoriću je vlada Ive Sanadera, koja mu je i (pro)dala kombinate, iste godine i oprostila dosta dugova. Tako je u studenom 2005. sada Todorićevom Belju otpisano 311 milijuna kuna, čime se dug više nego prepolovio. PIK Vrbovcu oprošteno je, pak, 72 milijuna kuna koliko su iznosila potraživanja prema državi.

 

Sindikat PPDIV-a agitirao je među radnicima da se opredijele za Todorića kao gazdu, pa je u Belju doista dočekan kao spasitelj. Doista, nakon višegodišnjih milijunskih gubitaka, primjerice  2003. u iznosu 53,4 milijuna kuna i 2004. u iznosu od čak 220,5 milijuna kuna, u 2005., prvoj godini nakon preuzimanja, Belje bilježi dobit od 100,5 milijuna kuna! No, to je bila i posljedica otpisa dugova.

 

I 2006. Belje posluje s dobiti, doduše znatno manjom, u iznosu od 9,6 milijuna kuna, a 2007. dobit je 18 milijuna kuna. Ali onda od 2008., kada dolazi do gubitka od  45 milijuna kuna, počinju nevolje, pa je u zadnjih sedam godina još samo 2009. završila s dobiti od 70 milijuna kuna. U 2010. gubitak je  63,3 milijuna, u 2011. je 71,3 milijuna, u 2012. je čak 102,3 milijuna, a 2013. gubitak je dosegnuo rekordnih 127,5 milijuna kuna. U 2014. gubitak je iznosio 101,2 milijuna kuna, a prošle godine 62,4 milijuna kuna. Sve to unatoč ulaganjima od, kako kažu u Agrokoru, dvije i pol milijarde kuna u zadnjih 10 godina. Radnici u Belju primaju plaće od 3.000 kuna i uopće više nisu zadovoljni kao prije 10 godina.

 

  1. – 62,45 mln; 2014. – 101,2 mln; 2013. – 127,5 mln; 2012. – 102,3 mln; 2011. – 71,3

mln; 2010. – 63,3; 2009. – +70 mln; 2008. – 45 mln; 2007. – +18 mln; 2006. – +9,6 mln; 2005.

– +100,5mln;  2004. – 220,5 mln; 2003. – 53,4 mln;

 

Posljednji dragulj u poljoprivredno-prehrambenoj kruni Ivice Todorića je Vukovarski poljoprivredno industrijski kombinat d.d. – Vupik. U studenom 2009. Hrvatski fond za privatizaciju Agrokoru je odlučio prodati 87,98 posto dionica Vupika za 30 milijuna kuna, objasnivši kako je ta ponuda bila za oko 20 posto povoljnija od zajedničke ponude tvrtki M-SAN ulaganja i Žito. Agrokor se obvezao podmiriti 20 posto dospjelih obveza Vupika prema državnim vjerovnicima, ukupno 55 milijuna kuna. Agrokor se također obvezao uložiti oko 430 milijuna kuna kroz pet godina i  zadržati svih 847 radnika u razdoblju od tri godine. Radnicima bi, prema uvjetima ponude, pripalo 25 posto plus jedna dionica Vupika. Potporu toj ponudi dali su i predstavnici sindikata u Vupiku s kojima je Agrokor sklopio i socijalni sporazum.

 

Tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor rekla je prigodom svečanosti preuzimanja Vupika 15. siječnja 2010. u Vukovaru predsjedniku koncerna Agrokor Ivici Todoriću da bi ga, nakon svega što je učinio, najradije pozvala u Vladu, ali da zna da će njegov odgovor biti negativan. Todorić je istaknuo kako je Vupik 2009. godinu završio s ukupnim prihodom u iznosu od 150 milijuna kuna, a da je plan Agrokora da za tri godine Vupik ostvari oko milijardu kuna ukupnog prihoda.

 

No, nekoliko godina kasnije vidimo kako su Belje i Vupik i dalje gubitaši, pa je 2014. došlo do smanjenja temeljnog kapitala u obje tvrtke. U Belju je u kolovozu 2014. smanjen za gotovo 493 milijuna kuna, sa 821,5 milijuna na 328,6 milijuna kuna. Ali, početkom 2015. povećan je za čak milijardu i pol kuna “ulaganjem prava u temeljni kapital društva od strane Agrokor d.d. Zagreb”, stoji u Sudskom registru. U Vupiku je temeljni kapital u kolovozu 2014. smanjen sa 602 milijuna kuna na 60 milijuna, dakle za 90 posto! Tri mjeseca kasnije povećan je za 133,3 milijuna kuna “ulaganjem prava potraživanja u temeljni kapital društva od strane društva Agrokor d.d. Zagreb”, ubilježeno je u Sudskom registru.

 

Kako je premijerka Kosor htjela Todorića u vladi, tako joj nije bilo teško nagraditi ga i otpisati u svibnju 2010. godine njegovom Vupiku čak 105,4 milijuna kuna duga, dok je 26 milijuna kuna duga reprogramirano na tri godine.

 

 

  1. Kakve su posljedice koncentracije poljoprivredne proizvodnje?

 

 

Pojedini predstavnici sindikata su neskriveno oduševljeni Todorićevim preuzimanjem prehrambenih divova. Šimo Orešković, nekadašnji Regionalni povjerenik Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (PPDIV) za Slavoniju i Baranju, a sada predsjednik tog sindikata, rekao nam je da “nijedna Uprava Belja prije Todorića nije bila dobra”.

 

“Hvala Bogu da je Agrokor preuzeo Belje i doveo ga u sadašnje stanje”, rekao nam je Orešković. Navodi da su poštivani kolektivni ugovori, riješena sva dugovanja prema radnicima, plaće su redovite, a posebno ističe zaradu na povlaštenoj kupnji dionica za 30 kuna, koje su radnici poslije prodali za 90 kuna po dionici i odlično zaradili. Na primjedbu da je dobrim dijelom ugašena prerada mesa u Belju, Orešković kaže kako su srušene peradarska farma i klaonica jer su ti poslovi neisplativi, ali se ulagalo u svinjogojstvo i obnovljena je kanalska mreža na posjedima Belja.

 

I predsjednik Hrvatskog agronomskog društva, dr. Josip Haramija, koji je inače i predsjednik Povjerenstva za poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo i vodno gospodarstvo HDZ-a Varaždinske županije, tvrdi kako je sjajno što je Ivica Todorić preuzeo poljoprivredne kombinate i stvorio agrarno carstvo. “Tehnologija u Todorićevim PIK-ovima, kao i prava radnika su vrhunski”, kaže dr. Haramija. “Prinosi su veći u PIK-ovima nego u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG), jer u OPG-ima ljudi nisu školovani i proizvode samo pšenicu i kukuruz, koji su niskoprofitabilni”, smatra Haramija.

7

Slavonija, Agrokorova farma

Potpuno suprotnog stajališta je Miroslav Kovač, glavni tajnik Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske Život. “Dva su osnovna koncepta poljoprivredne proizvodnje koji se vidno sukobljavaju u našem prostoru, a to su proizvodnja hrane u okviru OPG-a i industrijska proizvodnja hrane, dugih serija, u okviru nekoliko velikih koncerna. Da je industrijski koncept proizvodnje hrane konkurentan, imali bismo puna sela života i ne bismo uvozili hranu”, rezonira Kovač, inžinjer agronomije i magistar biotehničkih znanosti koji je kao nezavisni stručnjak za poljoprivredu bio član tima liste Mosta u pregovorima za sastavljanje vlade. Problem je u Hrvatskoj u visokoj koncentriranosti potpora za poljoprivredu. Tako nekoliko najkrupnijih posjednika zemljišta dobije većinu novca od potpora, među njima je Todorić vodeći. Ta činjenica nas vodi ka produbljivanju društvenih nejednakosti.

 

Miroslav Kovač ističe da postoje mehanizmi za izravnavanje državnih potpora, gdje je i prema pravilima EU dopuštena preraspodjela do 30 posto od ukupne omotnice sredstava za potpore za prvih 30 ha, ali u nas se to nije prihvatilo u potpunosti, za što imamo itekakvih potreba. Kaže da imamo najneravnomjerniju raspodjelu potpora u cijeloj EU. “Ako nam je tako dobro stanje u poljoprivredi s tehnološki naprednom proizvodnjom u PIK-ovima, koji su naslijedili sve predispozicije za isto – velike zemljišne areale najkvalitetnije zemlje, tehnološke cjeline, skladišne kapacitete, prerađivačko-prehrambene kapacitete, stručnjake, pozicije na tržištu, brandove, tehnologije – zašto uvozimo gotovo polovicu hrane? Zašto uvozimo dvije trećine svinjskog mesa za preradu i dvije trećine junadi za tov? Uvozimo hrane u visini tri posto BDP-a! dok nam je u razdoblju od zadnjih 10-tak godina nestalo gotovo 60000 OPG-a, samo u govedarstva, koja su uzgajala i proizvodila domaće mlijeka i meso. To je gotovo 100.000 radih mjesta, a da ne govorimo o demografskoj i sociološkoj komponenti te katastrofe”, upozorava Kovač, koji govori iz prve ruke, kao upravitelj Poljoprivredne zadruge Uzgojno poslovno obrazovni centar – Simentalac Kutjevo.

 

“S jedne strane imamo usitnjene parcele, a s druge strane velike površine u rukama nekolicine, poput Todorića, tako da pet posto korisnika obrađuje 50 posto poljoprivrednog zemljišta u potporama. Primjerice; ako nekom uzgajivaču s deset krava na farmi treba još 10 hektara zemljišta da bi proizvodio i opstao, on ih ne može jdnostavno dobiti, dok za korporacije to nije problem u našoj zemlji. Lakše je očito doći do 1000 hektara za jednog korisnika što nas upućuje na očito pogodovanje industrijskoj filozofiji proizvodnje hrane, ali i trkom za potporama. I drugima valja živjeti”, nastavlja Kovač. Dodaje da masovna industrijska proizvodnja uz uporabu mineralnih gnojiva, bez stajskog gnoja dugoročno zakiseljuje zemlju, indirektno smanjuje humus u tlu i prema tome postoji realna opasnost od ekoloških katastrofa, uz ne samo financijske probleme, ako se ne preusmjerimo na jačanje OPG-a. “OPG-i su, činilo se to nekome strano, najprofitabilniji način proizvodnje koje iskljućuju skupe menadžerske strukture. U Europskoj uniji, u Austriji, primjerice, strateški su se opredijelili za jačanje OPG-a. Taj smjer je osnovno načelo funkcioniranja zajedničke poljoprivredne politike EU, dok smo se u nas, kako je to do sada očito, odlučili zanemariti funkciju OPG-a i usmjerili smo se na jačanje koncerna. OPG-a su ključni i priorodni proizvođači hrane. Proizvodnja hrane na selu u okviru OPG-a otvara mogućnost i koncernima za sirovinom za koju imaju skladišne i prerađivačke kapacitete. Nemamo ništa protiv velikih poduzetnika, ali oni moraju početi surađivati sa seljacima, kao s pravim kooperantima-partnerima, a ne ih doživljavati kao problem i najamnu snagu”, zaključuje tajnik Udruge Život.

 

I sad, što ako se Agrokor uruši? Taj koncern raspolaže s preko 35.000 hektara poljoprivredne površine, i to 20.000 ha u Belju, 6.000 ha u VUPIK-u, 4.600 ha u PIK-u Vinkovci i 3.500 ha u PIK-u Vrbovec. Je li ta koncentracija poljoprivredne proizvodnje opasna za Hrvatsku? Ugledni ekonomski stručnjak, profesor Ljubo Jurčić kaže da se toga ne treba plašiti. “Vrlo jednostavno: proda jednu firmu i relaksira pritisak. Todorić je možda vlasnički puno narastao na štetu financijske pregrijanosti. Ono što je kupio, a što objektivno nije mogao, jedan dio treba prodati, da se financijski ohladi”, kaže profesor Jurčić.

 

U ovom tekstu nema izjave nikoga iz rukovodstva Agrokora. Ne zato što smo ih zaobišli, nego zato što se nisu udostojali odgovoriti na naš upit poslan putem elektroničke pošte. Donosimo ovdje sadržaj tog upita, a ove stranice Agrokoru ostaju otvorene i za eventualni naknadni odgovor.

 

“Poštovani,

 

za Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo (HRCIN) radio sam na temi preuzimanja i poslovanja PIK-ova od strane gospodina Ivice Todorića, vlasnika Agrokora. Radi se o PIK-u Vrbovec, PIK-u Belje, PIK-u Vinkovci i VUPIK-u.

 

Kako bih u tekstu imao potpune informacije, molim vas da mi odgovorite na nekoliko pitanja.

 

  1. S koliko ukupno obradive površine raspolaže Agrokor u okviru navedenih poljoprivrednih kombinata, koliko toga ima u koncesiji, a koliko u vlasništvu tih PIK-ova?

 

  1. Koliko je poticaja dobio Agrokor na temelju tih poljoprivrednih površina od 2000. godine do danas?

 

  1. Nakon preuzimanja PIK-ova Vrbovec i Belje 2005. godine i VUPIK-a 2009. otpisivani su i neki dugovi tih kombinata, pa me zanima koliko je ukupno dugova otpisano za svaki od tih kombinata?

 

  1. Koliko je radnika radilo u navedenim kombinatima prije Agrokorova preuzimanja većinskog paketa dionica, a koliko ih je sad?

 

  1. Koje su proizvodnje otpisane i ugašene u navedenim kombinatima, a koje su eventualno unaprijeđene? Primjerice, u Belju više nema prerade mesa.

 

Unaprijed vam zahvaljujem na pomoći, kako bih objektivno i točno obavio svoj posao!”

 

Tekst objavljen uz potporu Ministarstva kulture s pozicija sredstava za neprofitne medije.

U potpunosti je dozvoljeno prenošenje sadržaja članka uz objavu imena autora.

Članak je autorsko djelo i ne odražava nužno stav Hrcina.

Share this: