No sikiriki

Topli ljetni rujan, 2009. Moj dobro informi­rani prijatelj Nino, s detektorom za dobru zeku, odveo me na otvaranje bara No sikiri­ki. I dok smo pijuckali pivo uočili smo kako se baru približio Zoran Milanović.

Bio je izrazito opušten. Prišli smo mu i ona­ko bez krzmanja uzeli ga odmah na mlin. Rekao je da ga je Edo Maajka pozvao na otva­ranje, a on se, pristojno, odazvao. Dok smo vrtili pitanja, uz svaki odgovor nevjerovatno je baratao statistikom. Opsesivno je znao podršku SDP-u do zadnjeg sela u Slavoniji. Par dana kasnije objavljen je članak u kojem ga je Bandić nazvao „statističarem“ koji se boji doći među ljude. Nije bježao od teških pitanja, smijao se kad smo mu pak zvrckali o Bandiću. Jedan opušteni zagrebač­ki tip. I nije mu vjerojatno lako što mu sa srpskog portala Sputnik ovih dana poručuju: da je rođen u Zagrebu, odrastao u Zagrebu, a ponaša se kao da je provincijalac. I to onaj nesiguran u sebe i sve oko sebe.

Edo Maajka je No sikiriki ostavio prije pet go­dina i otišao, kako i treba, za svojom ljubavi, u Izrael. Bar još uvijek radi, a Milanović ga više ne posjećuje.

Nakon što je Milanović krajem 2011. formirao vladu i papagajski ponavljao frazu o visoko po­stavljenoj ljestvici, ispostavilo se da je život zeznu­ti lik i ima svoju logiku kako da nekome napako­sti i stjera zdrav razum u kut: Mirela Holy, Željko Sabo, Marina Lovrić Merzel, Aleksandra Kolarić samo su neki od slučajeva.

Osobno mi je najzanimljiviji primjer ministra Orsata Miljenića koji se, onako amaterski naivno, zaigrao u Sisku. Premijer se čak nije ni potrudio izvesti igrokaz – dragi ministre, ipak vjerujem u vaše poštenje, vrijedan ste radnik, ne prihvaćam vašu ostavku. A bome je niti ministar, u dogovoru s premijerom, ponudio nije.

No to mi nije slomilo srce. Moje političko srce ne­popravljivo je slomio Ivan Čehok, gradonačelnik Varaždina. Pisac gimnazijskih udžbenika iz etike završio u buksi? Nemoguće!

Više nemam nikakva očekivanja od politike. Raz­govarao sam nedavno s Dragutinom Lesarom koji je najavio da se povlači iz politike i pitao ga da li je mogao učiniti više kao saborski zastupnik? Kaže, teško, kad nisi na vlasti možeš ukazivat i molit boga da mediji pokupe tvoju priču.

A kakvi su mediji bili prema Milanoviću i SDP-u? Znali su pokupiti njihove PR priče, ali bogami ih se štedilo nije. Jedan od sigurno najduhovitijih teksto­va izašao je u Slobodnoj Dalmaciji početkom prošle godine, Boris Dežulović: Skup SDP-a – nered, ne­rad i nerast. Priča ipak završava brutalno! Nerasti iz SDP-a do sjaja su ispolirali svoje motivacijske sleto­ve, a Dežulović je izletio iz Slobodne.

A što je to što se očekivalo od Milanovića?

Možda nas je Sanader i njegova široka gesta, a bome i ruka, razmazila. Hristos se rodi Ive Sanadera gesta je koja je obilježila cijelo jedno poglavlje i pokaza­la jedno poželjno, umiveno lice HDZ-a (stavimo, samo na sekundu, na stranu korupcijsku hobot­nicu). Međutim, koja će to gesta ostati po kojoj će biti zapamćen Milanović? Možda je ta gesta moglo biti uvođenje Građanskog odgoja i obrazovanja kao obaveznog predmeta u škole, pa bi zacijelo više od sadašnjih 26.9% mladih znalo tko im je premijer. Ili je to ona gesta kad je krenuo ususret prvom izbje­gličkom valu u Slavoniju i na čelu kolone mašući malom CRO zastavicom pozdravio izbjeglice – Do­brodošli!, dobro znajući da će raj na zemlji potra­žiti dalje. Kakav izborni megapotez! Jao, ali to nije bio Milanović… Volio bih da premijer sam prišapne koja je to jedna gesta po kojoj bi volio biti upam­ćen. Samo jedna. Pa da ga pamtimo. Predizborna tri mjeseca se, neka mi bude oprošteno, ne računaju (vaučeri, švicarci i tkoznaštojošstiže).

Mene ipak najviše veseli ono razdoblje nakon izbo­ra, kada bi mogli, uz kokice i napeto gricknje nokti­ju pratiti, koji će to odanik iz svite prvi zabiti očnjak u Milanovićev vrat i biranim riječima objasniti da prije nije bio trenutak i nježno se posuti pepelom: Milanović mea culpa, mea maxima culpa! Upravo onako kako je to Milanović napravio za Bandića.

Dok zagrljen hrvatskom trobojnicom sam prkosno strši na vjetrometini medijske paljbe vidim Zorana Milanovića kako pjevuši motivacijske stihove iz No sikiriki:

„Trošio sam vrijeme na mozganje i na neodlučnost

a sad sam zadovoljan sobom, volim i prihvaćam sebe.“

I boli ga, ako je suditi prema ničim izazvanim faj­tovima, kiki.

 

Autor: Dario Juričan

 

Share this: